Nedavno je u novinama bio naslov "Mladi strahuju da će ih zamijeniti roboti". Tomislav Miletić (rođ. 1970.) ne strahuje. Prvo, Tomislav nije mlad. Drugo, nijedan strujni krug ne bi bio u stanju podnijeti količinu energije kojom iz sekunde u sekundu barata Miletić. Ima ljudi koji su dobili trzajne ozljede vrata samo ga promatrajući.

Miletić se profesionalno počeo baviti fotografijom 1995. u Večernjem listu, a karijeru je gradio i u tjedniku Arena, u Novom listu te dnevniku 24sata. Od tamo je prešao u PIXSELL.

Sudbinu da budem fotograf odredio je moj otac, fotoamater i veliki zaljubljenik u fotografiju, kada mi je kao devetogodišnjaku stavio stari Kodakov fotoaparat u ruke rekavši „Hajde, slikaj me sa ekipom“. Od tog trenutka fotoaparat više nisam ispuštao iz ruku, često fotografirajući baš „ekipe“, prisjeća se Miletić.

Već tijekom školovanja u Školi primijenjene umjetnosti, smjer fotograf, Tomislava je zainteresirala novinska fotografija. Ističe da je radeći za novinske kuće proputovao veliki dio Hrvatske i Europe, što ne bi mogao bez novina.

Pokušao sam raditi i druge poslove, unutar fotografije i izvan nje, ali jednostavno nisam čovjek koji može cijeli dan funkcionirati zatvoren u četiri zida, kaže Tomislav.

Miletić se zadnjih godina posebno zaljubio u portretnu fotografiju. Svaki je čovjek, kaže, svojevrsni koktel emocija i nije ih uvijek lako uhvatiti u trenutku opuštenosti. No, ako uspijem stvoriti fotografiju koja će ocrtavati osobu onakvom kakva je, a da je pri tome fotografirana osoba zadovoljna slikom o sebi, ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Pritom se volim igrati svjetlom poput starih majstora fotografije, koristeći sve što mi se nađe pri ruci, od dnevnog i raspoloživog svjetla do studijske rasvjete, opisuje Miletić.

[Tekst: Marko Dejanović]