Srđan Ilić

Srđan Ilić strast prema fotografiji otkrio je kidajući živce ukućanima.  Još kao vrlo mlad, skupa s ocem fotoamaterom, okupirao je kupaonicu, pretvarajući je u laboratorij u kojem bi noćima izrađivali fotografije. Osnovne ljudske potrebe ostalih ukućana, a koje su zahtjevale korištenje kupaonice, postale su sekundarne. Ipak, bez podrške obitelji ne bi uspio.

 

Upisao sam studij geologije, ali sam se izvukao s prvih predavanja, jer mi je bilo dosadno, i našao se ispred zgrade beogradske 'Politike'. Neka nevidljiva sila me je uvukla unutra, i postao sam suradnik ovih novina. Pokojna baka Mileva sponzorirala mi je kupnju prve ozbiljne opreme, prisjeća se Ilić.

 

Iskusni stariji kolega, doajen Žika Živanović uveo ga je u tajne telephoto tehnologije i neizlječivo zarazio virusom novinske fotografije. Bolest i dalje traje. Početkom 1990. iz Politike prelazi u agenciju AP, za koju vodi AP-ov photo tim u bivšoj Jugoslaviji, prati neuspješni puč u Rusiji i vodi AP-ov tim koji je za to izvještavanje nagrađen Pulitzerovom nagradom.

 

Za vrijeme prvog Zaljevskog rata, redali su se Irak, Iran, Jordan, a u osvit invazije Kuvajta kao fotoreportera američke agencije AP su me sedam dana u Bagdadu 'zadržali u kućnom pritvoru', da bi me na kraju izbacili iz Iraka, opisuje uzbudljivu karijeru Srđan.

 

Ubrzo se vratio na područje Balkana gdje je pratio raspad Jugoslavije te ratove koji su buknuli.  U Sloveniji je prvi od tri puta ranjen. I to u glavu. Kaže kako se držao teorije Roberta Cape "ako slike nisu dovoljno dobre, niste dovoljno blizu". Druga dva puta ranjen je tijekom godine dana praćenja rata na Kosovu. Za izvještavanje s Kosova je dobio dvije nagrade "World Press Photo", kao i još dosta međunarodnih nagrada.

 

Suradnju s AP-om završio je 2009. posle 20 godina, a 2012. postaje direktor fotografije novinske agencije Tanjug. Pixsellov dopisnik iz Srbije postaje 1. ožujka 2016. 

 

[Tekst: Marko Dejanović]